Tri luckyih priča III

Bilo je tu neželjenih kupanja i spektakularnih padova, srećom bez težih posljedica. Vrsta je pomagala, ime mu je čaklja. Tu, u ovom gradu na moru, zovu ga mezzo mariner (pola mornara).

Mnogo puta je i više od pola mornara, kada pomoću njega akrobatski pokušavam doći do barke u trećem redu. U tom djelu luke, gdje se nalazi moja barka, redova ima šest. Turistička smo atrakcija, slikaju nas, a često naivno i znatiželjno pitaju čemu služi taj alat, i kako to uspjevamo doći do naših baraka potežući konope i preskačući s jedne na drugu. Srećom, nema ih zimi kada su barke mokre ili zaleđene, kada se čuju psovke i razni komentari na "one gore" bez sluha i volje da nešto učine.

Ribari u uvali Lone.

 

Dario je mezzo marinerom povukao barku bliže obali i tako omogućio svom vjernom prijatelju da uskoći u nju. Puffy, mali dugodlaki, glavati, šepavi na zadnju nogu, s maramom oko vrata - bastardo. Zatim hop i skok u njihovu barku u drugom redu. Bez njega nije se išlo na more. Obično bi legao uz vrata kabine i tu bi odrijemao cijeli lov, osim po putu kada je na Darijev poziv sjedio pored njega ili u krilu.

Nerazdvojni su prijatelji. Puffy nije imao rep još od rođenja, upravo po tom nedostatku prepoznavali smo razne njegove potomke.

Jesen je. Sezona lova na lignju. Godina nije baš bila dobra i liganja je bilo malo u kraju. Mjesec je bio pun i Dario je odlučio loviti lignju u vožnji na panulu, umjetnom varalicom. Profesionalni je ribar, i tog dana, iz razloga što je slaba sezona, odlučio je da ode dalje, čak tamo do onog kanala što se probija duboko u kopno, gdje uzgajaju ribu i školjke i gdje drugi lovci na lignje rijetko idu. Znao je u kanalu jednu uvalu u kojoj je liganja moglo, u takvim noćima punog mjeseca, biti nekoliko jata. Procjenio je da su promjena vode, plima i oseka u dobro doba noći, tako da se potajno nadao bogatijem ulovu i noći koja će mu nadoknaditi izgubljeno u prošlim lošim danima.

Lovio je sa dva štapa i tek što ih je spustio u more, oba su se savila i na svakom od njih po lignja. Novi krug i opet. Mjesec je obasjavao uvalu i činio ju je svojim bljeskavim treperećim tragom u moru još i ljepšom. Na obali obrisi mediteranske makije i sjaj stjena uz more. Mistični polumrak i prigušeno svijetlo ehosondera koji pokazuje jato ribe, a to znaci da je tu i njezin lovac, lignja, baš ona koju je Dario lovio. Lovac i lovina. Dobra noć.

Odsjaj ribarske barke u rovinjskoj luci.

 

Riba pljuska po površini mora. Dario ubrzava krugove i spretno vadi lignju za lignjom. Puno ih je. Ima osjećaj da ih čuje u šiji iza barke kao da dišu i stenju, ili su to ribe što bježeći skaču izvan vode. Opet svinuti štapovi i opet dvije u barci. Nije ni svijestan prolaska vremena.

Zatim stanka, više se ne bacaju, ali mora da su tu negdje jer još se čuje to skakanje i pljuskanje po površini mora iza barke. Prolazi vrijeme, Dario okreče barku, gore-dolje, pokušava i lijevo i desno, blize i dalje od obale, osluškuje zvuk, gleda u ekran sondera. Ima ribe. Čuje se šum iza barke i oko nje, ali ulova nema!

Mjesec je na zalasku i kraj je lova. Zaustavio je barku i pokupio štapove, zatim kao i uvijek kada je odlazio, pozvao je Puffyja da sjedne kraj njega na krmu ili u krilo i put kući u luku. Ali Puffyja nema! Tada sa jezom u kostima i svješću užarenog mozga, povezuje onaj zvuk po krmi barke, ne s ribom i lignjama koje je lovio, već s iznemoglom životinjom koja se zadnjim snagama bori da stigne gazdu i barku i spas.

Jer Puffy nije spas potražio na obali koja je bila blizu. Možda bi to uradio kasnije da je Dario otišao bez njega, ako bi još ostalo snage.

Dario je uzeo mezzo mariner i ubacio Puffyja u barku. Te večeri Puffyja nije bilo na krmi ni u krilu. Legao je na pod pokraj vrata kabine i još danima poslije nije izlazio iz kuće u grad i luku i barku u drugom redu. Darijev neumorni prijatelj i suradnik uzeo je par dana odmora od lova na lignje.