Poruka u boci

Imati pred sobom bocu i S.O.S. poruku u njoj, nakon 34 godine boravka u moru, kada poziv za pomoć gubi smisao, u nama se roje razna pitanja i priče. Priče i načini kako to prenijeti drugima. Zbog toga neka ovo bude druga priča. Vama ostavljam onu prvu.

"Pristupajući Mediteranu odabiremo najprije polazište: OBALU ili PRIZOR, LUKU ili DOGAĐAJ, PLOVIDBU ili PRIČU. Kasnije postaje manje važno odakle smo krenuli, a više dokle smo stigli: što smo i kako smo vidjeli."
" Mediteranski brevijar " P. Matvejević

Krenimo redom: OBALA i PRIZOR ili prizor uz obalu između Crvenog otoka, Uvale Kuvi, fondi od Polari i Veštra pa sve do Dvije Sestrice. Svake godine početkom ožujka u dobroj godini i do kraja svibnja ili sredine lipnja ,neke godine više, neke manje, ali i u lošoj traje sigurno mjesec i pol - mrijest sipa. Ne tako davno taj rovinjski akvatorij davao je više od pet tona sipa dnevno. Lovimo ih na mrežu i pušću po cijeli dan i noć. Mogli bismo se podijeliti na dnevne i noćne. U mirnim i toplim noćima ferala zna biti i preko pedeset, a uz to treba dodati i agregate. Predivan prizor, mističan poput noći koja ga okružuje. Tu se prvi puta u godini čuje pjesma ćuka. Tu je nebo sa svojim zvijezdama, Orion napušta noć da bi se vratio u jesen. Cijelu jednu sezonu lova kometa Bob Haley nas je oduševljavala svojom ljepotom.

 

More pod feralom je poseban svijet, malih i brzih crvenih crva - znak dobrog mjesta, dugih i bijelih, svih vrsta riba, liganja i sipa ko nokat, velikih klobuka, ali i plastičnih vreća, flaša i tko zna čega što more strastveno skuplja i nosi sa svih strana.

Nastavimo s LUKOM i DOGAĐAJEM. Luka je Rovinj, preciznije otok Sveta Katarina smješten na njenom samom ulazu. Događaj se zbio jednog dana u sezoni sipa 2002. godine, bio je pun mjesec i tada je lov na feral slabiji. Noćni lovac Emil prešao je na dnevni lov. Dan je naporniji od noći, sunčan i prevruć, vjetrovitiji - što nosi nemirno more. Zbog toga mnogi napuštaju more oko deset – jedanaest sati ili poslije prve promjene vode. Emil se vraćao tog prijepodneva uz otok Katarinu kada mu je oko zapelo za nešto crveno i bijelo – mutno poput brušenog stakla. Skrenuo je sa šije i to pokupio. Nedavno mi je to pokazao - dugo je čuvao tajnu kao svaki ribolovac svoje mjesto. Boca Coca-Cole, začepljena plutenim čepom kojega je na vrhu pojelo more, crvena vreća u ostacima zavezana za grlić najlonom. Boca je kao brušeno staklo: rubovi su joj obli i djeluju mekano, onako kao što u uvali punoj šljunka izgledaju komadići razbijenog stakla koji se tamo mogu naći. U boci je bilo nešto!

U nestrpljenju da dođe do toga Emil upotrebljava prvi alat koji mu je pri ruci. Ključ za plinske boce. I tako se naša hrabra boca Coca-Cole raspala u popriličan broj komadića po cijeloj barci, kao da je u šljunčanoj uvali. Emil je to kasnije pedantno zalijepio i opet imamo bocu.

Evo što je bilo u boci Coca-Cole: PLOVIDBA i PRIČA na komadu pamučnog platna.

S.O.S. !!! 2

Moja jahta samorad Zamikays isplovila je iz Dampiera W.A. 12. veljače '68. Za vrijeme ciklonske oluje u Indijskom oceanu radio-stanica je uništena. 3 dana nakon prijelaza Bab el Mandeb tjesnaca blizu otoka Furgh Kamaran razbojnici iz brzog motornog čamca pucali su u mene sa 100 yarda, oko 10 sati ujutro + 12 i 20 popodne
mogli bi se vratiti kako bi opljačkali brod, a možda čak i nešto gore, u protivnom idem prema Massawa da popravim kvar prouzrokovan mecima. Molim da obavijestite gosp. Erwin Kramer u Port of Elath blizu Aqaba.

U velikoj sam nevolji zovite MOLIM !

JOHN PASH DEW iz E.P.T. 6713

Karatha W.A. ( Zapadna Australija )

Druga priča: Crveno more i Sueski zaljev 1968. godine sukobi na granici; akti sabotaže od Al Fataha, osvetničke akcije Izraela poslije smrti Eshkola. Prije toga 1967. od 5. do 10. lipnja treći arapsko-izraelski rat. 1969. do 1974. gospođa Golda Meir postaje prvi ministar, skretanje zrakoplova i atentati PLO-a na čelu sa Jaserom Arafatom. Borbe na granici, naročito uz Sueski kanal.

Boca putuje !!!

Sigurno je prošla i druge priče, a onda je došla do otoka Svete Katarine, u istarski mir, u sezoni sipa 2002. godine, pretpostavljamo nakon 34 godine boravka u moru i naletjela na Emilov ključ broj 27.

Sam njezin put će možda najbolje objasniti citat iz " Mediteranskog brevijara ":
" Morske su struje nalik na goleme rijeke: uporne su i tihe, neodredive i nezadržive. Za razliku od rijeka, ne zna se točno gdje im je vrelo ni ušće: jedno i drugo su negdje u moru. O odnosu struja i sudbina malo se znalo i mnogo govorilo diljem Mediterana ".

Prošlo je trideset i pet godina. KRENUTI na ocean sa samorad barkom i to sam, pretpostavlja: zrelost i mir u duši, znatiželju i odluku – određene godine. Možda oko četerdeset do pedeset, plus trideset i pet daje prigodu autoru S.O.S. poruke da ju još jednom vidi i da saznamo nastavak te priče. Ona ima nastavak i netko ga zna, a mnogi bi ga trebali i htjeli čuti.

Na kraju nije važno odakle smo krenuli, već dokle smo STIGLI, što smo i kako smo VIDJELI i što nosi budućnost da nam se ne dogodi " Bez Coca-Cole ne idi na more! "