Tri luckyih priča I
Gledajući ga iz daljine ličio je na mršavog dječaka plave kose. Tu pored nas imao je poprilično godina i sjedu kosu. Nije mu ni korak bio više siguran.
Sjećam se kada ga je Slavko, s ponosom što poznaje takvog čovjeka, pozvao da priđe stolu za kojim smo sjedili, kako se sapleo o postolje suncobrana i pao među naše noge. To ga nije smelo. Mi smo ostali zbunjeni i zadivljeni njegovom sigurnošću.
Bio je književnik dobar i cijenjen.
Oskar.
Živio je tu u gradu na moru, voleći ga.
Sa morem je uvijek želio da se upozna. Nije imao vremena: pisao je, putovao, radio. Prolazile su godine. Tog dana ispod suncobrana zamolio je Slavka da mu proda svoju staru pasaru sa diesel motorom jer je i on odlučio da ide na more, pa možda i ulovi ( zakači ) svoju prvu ribu, pošto ih je jako volio i redovno kupovao u ribarnici.
Rovinjski ribar slaže mreže.
Par dana kasnije dogovorili su se Slavko i on.
Bio je to sedmi mjesec jednog vjetrovitog ljeta. Radilo se o jačim maestralima koji su se predvecer nešto duže smirivali, tako da je iza njih ostajalo mora i tek pred zoru imali smo mir i onu jutarnju dremljivu bonacu koja je čekala sunce i vjetar koji ga prati, sve do popodnevnog pojačanog maestrala od mora.
Oskar je krenuo popodne.
Naučio je na brzinu upaliti motor. Sidro i konop stavio je na pramac, a ribolovni alat u barku. Krenuo je prema zapadnom otoku uz savjet da ako vjetar pojača neka baci sidro iza otoka gdje je zavjetrina i pecajuci pričeka večer za povratak, ali ne prekasno jer nema svjetlo na barci.
Barku su drugi dan dotegli u luku razbijenu na stjenama otoka.
Nekoliko dana kasnije Slavko nam je ispričao kako je Oskar doživio maestral od mora kao nevrijeme, uzeo sidro i bacio ga u more. Zatim je skočio i kraj konopa što je držao u ruci zavezao za obalu.
Tu su ga i našli kako zbunjen gleda barku prepuštenu sebi i maestralu, nasukanu na stjenama otoka. Još danas, kada dolazi neko nevrijeme sa zapada, u šali se spominje onaj zapadni otok kao najsigurniji, jer on je jedini usidreni otok koji poznajemo.
Figarola.
Tekst napisao: Vladimir Majerić
Vlado je od svega po puno: ribar, gljivar, vječni filozof i povremeni pisac. Čovijek koji je dobio prvu žutu majicu i koji na sred Jadrana ćuti termalne i lunarne vjetrove. Vladu ćete zimi zasigurno pronaći u Rio baru nakon 13 sati kada sunce obasja poziciju broj jedan. U ljetnim mjesecima pak, prošećite na drugu stranu grada kod "Grotte" gdje obavlja iste aktivnosti u hladu rovinjske tržnice.
Ili barem ga mi takvog poznajemo...