Otok magaraca
Bližilo se nevrijeme.
Da li je to fiction? Tako je glasilo postavljeno pitanje. Pokušavam ga se sjetiti. Sjećam se da sam morao izaći. Ta potreba javila se u meni mnogo prije, kada sam nesvjesno počeo trčati u susret svakom nevremenu. U bilo koje doba dana ili noći. Nikada nisam bio sam. Svaki puta sretao sam slične sebi. Neki su tu potrebu skrivali brigom za barke, zatezali vezove, kontrolirali, no nisu mogli sakriti otvorene pore kože koja je upijala zrak, miris, zvuk, boju, moć nevremena.
Imam uobičajeno mjesto s pogledom na luku i barku koju mi ona čuva. Tog poslijepodneva dolazilo je rijetko i izuzetno nevrijeme, strašno i posebno, nešto što zaustavlja dah, kada srce ima svoj zvuk, nakon čega više nismo sigurni u mjesto na kojem stojimo. Ne znaš da li je dugačko ili kratko vrijeme koje ostaješ stajati kraj vrata gledajući poznato-nepoznati svijet dok te ne trgne zvuk leta zadnje ptice u bijegu.
Sve se zaustavlja.
Tišina je irealna.
Iza crte na nebu krije se vjetar natprirodne i bezdušne snage. Dolazi brzo ali ne počinje naglo. Pomisliš da si se prevario, a onda lete tende, najloni, natpisi, reklame, svjetla, štrace, pajole i bezbroj mjestu nepripadajućih stvari. Tek tada shvatiš što sve ljudi imaju na barci. Još danima dijelovi tog nereda skupljaju se u kutevima mora i kopna.
Kiša je izbrisala sve: imali smo sreće.
Mimoišlo nas je! .....Poziv s otoka. Tamo je puklo.
Marjan je na otoku izabrao temelje hotela u potrazi za sigurnim mjestom, naslonio je ruku na zid i osjetio kako se četverokatno čudovište ljulja. Zaboravio je bitno i u tom trenutku poželio da ga vjetar odnese – i onako ta hrpa spavaonica samo nagrđuje otok. Tonino je gost, ima sobu na zadnjem katu pod krovom ispod repetitora. Krov je ravan i na njemu galebovi nose jaja. Soba ima pogled prema kopnu: nevrijeme je dolazilo s mora. Tonino je otvorio vrata balkona da uzme papuče za tenis, podigao je pogled: stoljetni bor rušio se na njega. Bijeg u sobu i opet refleksno pogled gore. Strop se otvorio i u sobu je padala kiša. Potražio je spas u prostoriji kraj kupaonice, koja je u stanju u kojem se nalazio, bila najlogičnije mjesto. Kasnije, kada sam ga pod dojmom nevjerojatnih načina na koje može puknuti drvo pitao: "Kakav je zvuk imalo to pucanje?" odgovorio mi je da se sjeća samo zvuka nevremena i hotela pred rušenje.
Prvi red drveća iz pravca nevremena od mora slomljen - krošnje nigdje, trupci stoje kao uprti prsti u nebo. Drugi red iščupan iz korijena naslonjen na treći i četvrti: osakačen, bez grana poput sablasti iz neke priče u djetinjstvu. Dvije, tri, četiri tisuće stoljetnih borova zbrisale su tri pijavice u totalnom vrtlogu. Dvije prolaze preko otoka, treća se odvaja i odnosi krov istočne strane svjetionika na pučini. Za štetu na svjetioniku malo ljudi zna, osim ribara. Nekoliko dana "Svilaja" je dovozila materijal i radnike. Gledali smo ih kako spretno cijeli dan po suncu vraćaju na svoje mjesto novi krov, solarne ćelije,dimnjak.
Pijavica je ulazila kroz prozore hotela, izlazila kroz zatvorena vrata ostavljajući iza sebe lom i prestrašene ljude.U bazenu dva gumena čamca kao da su ih djeca u igri zaboravila. Smeta njihova dimenzija i svijest o tome da pripadaju moru. Jedrilica na kopnu. Jahta na kopnu. Dva puta 250 ks na sidru pokušalo se besmisleno suprostaviti. Jarboli iz mora. Stolice zabodene u balkone drugog kata kao da je netko htio sjesti s druge strane. Tišina između života i smrti. Svjetlost ni albe ni tramonta. Prodoran miris smole popucalih borova. Nigdje ljudi, a ipak imam osjećaj da svugdje netko bježi: zaustavljeni pokret, trag bijega.
Gotovo je, nitko nije nastradao. Sa svih strana izviru ljudi. Gledaju nastalu štetu, materijalno gubi vrijednost, a život biva iznad svega. Jedno jedino drvo vrjednije je od cijelog hotela. Grad je krenuo u pohod na otok. Hodočašće: Priroda postaje crkva i oltar. Mnogi se vraćaju sa suzama u očima i ne kriju ih. Sto metara dalje kopno je ostalo netaknuto.
Dva svijeta: OTOK i KOPNO. Kopno je u vlasti grada i politike,otokom vladaju oni koji su u "pravo vrijeme" bili na "pravom mjestu" i postali vlasnici i nositelji kapitala. Dva svijeta u borbi jedan protiv drugoga, jedni uređuju otok, drugi kopno.
Tko će ljepše!
Neprimjetan, unutar ta dva svijeta, postoji treći. Manji otok oko kojega teku bogate i snažne struje. Nekada su ti svjetovi bili povezani, imali su i svoje vlasnike. Sada ih struje odvajaju. Na otoku su rasla 93 bora, ostala su tri gola bez kore na kojima spavaju galebovi. Borovi su umrli već davno od stresa, samoće i napuštenosti. Nevrijeme mu više nije moglo ništa. Ostao je ovdje kao nijemi svjedok priče o vječnom ponavljanju jednog te istog. Otok se zove Otok Magaraca, na njemu su ostavljali magarce da ne smetaju dok "vlasnici" spavaju.
Večeras idem i ja.
Imam osjećaj da neću biti sam.
Tekst napisao: Vladimir Majerić
Vlado je od svega po puno: ribar, gljivar, vječni filozof i povremeni pisac. Čovijek koji je dobio prvu žutu majicu i koji na sred Jadrana ćuti termalne i lunarne vjetrove. Vladu ćete zimi zasigurno pronaći u Rio baru nakon 13 sati kada sunce obasja poziciju broj jedan. U ljetnim mjesecima pak, prošećite na drugu stranu grada kod "Grotte" gdje obavlja iste aktivnosti u hladu rovinjske tržnice.
Ili barem ga mi takvog poznajemo...