Tri luckyih priča II

Nada u bolje ili rat, možda slučajan ostanak u prolazu, jedan ili svi, razlozi su zašto je Rajko ostao u gradu na moru. Došao je nedavno iz ravnice i malog mjesta uz rijeku. Tamo je prvi puta uzeo štap u ruku i zabacio mamac. Na toj rijeci osjetio je zadovoljstvo prvog ulova. Djetinjstvo.

Navečer sjedilo se po kućama i slušalo priče koje su stariji pričali. Bile su to čudne i stašne priče zbog kojih se još dugo u noć ostajalo budnim u krevetu, otvorenih očiju, uspaničena srca s jastukom preko glave. Zbog toga je dan bio ljepši, ali dječja znatiželja čekala je da dođe večer i neka nova još bolja i strašnija priča.
Kakvih je samo tu likova bilo!

Ribar sa štapom u uvali Valdibora.

 

Sada u gradu na moru, gdje je našao posao i privremeni dom, to su samo uspomene. Ostala su sjećanja, ljubav prema rijeci i ribolovu koju je more brzo probudilo i prihvatilo. Kupio je štap i mamac, našao je mjesto uz rasvjetni stup na parkiralištu uz more.
Valdibora.

Dane i noći, svo slobodno vrijeme provodio je tamo, ponosan na neke svoje ulove i sumnjajući u njih. Osjećao je da oni sa i iz barke, koje je loveći pokraj stupa promatrao, imaju prednost većeg i boljeg ulova. Nije mu bilo jednostavno. Nabavio je mali čamac na vesla. Prvi izlazak popodne do sumraka. Ponio je najbolji štap i svijest da i on sada pripada onima kojima je potajno zavidio na, za njega, bogatim ulovima i boljem mjestu.

Čišćenje i pripremanje hobotnice.

 

Večer je zavladala kada je osjetio nešto teško, potpuno nepoznati otpor, nepravilni put prema površini. Bio je uporan, zatim izvlačenje u barku. Ogromni krakovi raširili su se po barci, jedan mu je na nozi, drugi mu se zaljepio za ruku.
Djetinjstvo.
Rajko je skočio u more, otvorenih očiju, uspaničenog srca, dokopao se obale. Spas. Pokrio se jastukom preko glave.

Dva dana kasnije ribari su doteglili njegovu barku nađenu kako pluta na pučini.
O hobotnici i štapu ni riječi.