Franjevački samostan

Rovinj je bio iznimkom medu gradovima zapadne istarske obale po tomu što u njemu u prvomu razdoblju postojanja reda nije bilo franjevačkoga samostana. Tek sredinom 15. st., na otoku Sv. Andrije nedaleko od Rovinja, na mjestu benediktinskoga hospicija i crkve iz 6. st., provincija sv. Jeronima gradi samostan. Prema predaji, osnovao ga je i u njemu je prvi gvardijan bio sv. Ivan Kapistran, širitelj pobožnosti prema imenu Isusovu, nadaleko poznati pučki misionar i borac protiv Turaka, čije se tijelo čuva u istočno-hrvatskom franjevačkom samostanu u Iloku.

 

Nakon gotovo četiri stoljeća njegova postojanja, samostan opservanata s otoka Sv. Andrije godine 1807. ukinula je tadašnja Napoleonova vlast. Početkom 18. st., u sjeveroistočnom, kopnenom dijelu grada, čija je otočna jezgra još uvijek bila samo mostom povezana s kopnom, franjevci reformati mletačke franjevačke provincije sv. Antuna grade novi samostan.

Naime, godine 1696. Općinsko vijeće grada uputilo je poziv franjevcima da dođu u Rovinj i podignu hospicij. Odobrenje dužda Alvisea Moceniga stiglo je 1700., a sljedeće godine i dekret porečkoga biskupa Monsinjora Adelasija. Zemljište u blizini crkve Sv. Antuna Opata, što ga je mjesno stanovništvo nazivalo la Motta, bilo je darovano, a otkupili su ga grad i vjernici. Već 1702. započela je gradnja crkve i hospicija prostranih dimenzija. Tom su prigodom radnici kamenoloma prvi put u Rovinju koristili mine u prahu kako bi pri gradnji samostanske cisterne za sakupljanje kišnice iskopali živi kamen.

Crkva je bila završena i blagoslovljena 1710., te su je već tada fratri počeli koristiti, živeći u završenom dijelu hospicija koji je još uvijek bio u izgradnji. 13. travnja 1750., u veličanstvenom obredu što ga je vodio porečki biskup Gaspare Negri, u pratnji gradskih velikodostojnika bijaše posvećena i crkva te sva tri oltara. Tijekom godina samostan i crkva Sv. Franje Asiškoga u Rovinju doživjeli su mnoge krizne trenutke i brojne promjene. Godine 1802. slučajno izazvani požar uništio je sjeverni dio samostana, nakon čega je, zahvaljujući dobrovoljnim prilozima vjernika, ubrzo u cijelosti obnovljen.

 

Između dva rata rovinjski je samostan bio vrlo aktivan. U njemu je tada bio novicijat i ponovno smješten teološki studij, te Schola cantorum za djecu i za odrasle. Iz tog je vremena u sjećanju domaćega puka ostao trećoredac Matteo Giuricin, diljem Istre poznat kao Matiuso dei Frati. Poznat po svojoj svestranosti, u samostanu je radio sve potrebne poslove, a svakodnevno je aktivno sudjelovao u liturgijskim obredima.

Preko dvjesto i pedeset izložaka zbirke rovinjskoga franjevačkog samostana predstavljaju raznolika i raznorodna svjedočanstva ljudskoga stvaralaštva, znanja i kreativnosti, nastala u širokom vremenskom razdoblju od 15. do 20. st. Predmeti su izrađeni tradicionalnim umjetničkim i obrtničkim tehnikama, u raznolikim materijalima.

Većim su dijelom religiozne tematike, odnosno povezani uz liturgiju ili pučko štovanje. Nailazimo i na predmete koji svjedoče o drugim djelatnostima koje su se obavljale u okrilju samostana, poput onih povezanih sa školom i studijem teologije, kao i na uporabne i etnološke predmete iz svakodnevna građanskog i seoskog života na ovome području. Ukratko, predmeti su rječito svjedočanstvo složenosti i bogatstva življenja ove redovničke i okolne društvene zajednice u proteklih nekoliko stoljeća.

Podrijetlo predmeta uglavnom je vezano uz franjevačku crkvu i samostan, ali je zasigurno stanovit broj njih ovamo donesen s drugih lokacija. Valja pretpostaviti da je i dio inventara samostana opservanata s otoka Sv. Andrije blizu Rovinja, nakon njegova ukidanja, prenesen ovamo. U zbirci se čuva 28 slika izrađenih u tehnici ulja na platnenoj, drvenoj i bakrenoj podlozi, od kojih valja izdvojiti poneke.

Dvije su vrlo vrijedne barokne slike, vjerojatno venecijanske provenijencije, vezane uz Kristološki ciklus, a tematikom zaokružuju Kristov zemaljski život. Iz 18. st. potječe -Sveta obitelj", slika s temom iz niza genealoških prikaza Krista i Bogorodice.